Istorijat

ISTORIJAT

JUDO KLUBA „CEMENT“-BEOČIN

Sve je počelo, 10. septembra 1978. godine, kada je grupa beočinskih omladinaca, na čelu sa  ANDRIJOM MUMOVIĆ,  odlučila da osnuje judo klub. Dogovoreno- učinjeno. Pronašli smo i prvog predsednika kluba, u imenu, dr Sava Vlahović. Treneri su bili, Andrija Mumović-Mume i Marinko Knežević. Prve dve godine klub je egzistirao u okviru sportskog društva, DTV „Partizan“-Beočin, da bi se 1981. godine izdvojio iz ovog sportskog društva i zvanično registrovao kao samostalna sportska organizacija.

Izborna Skupština (Konferencija) kluba, održana je 28.05.1981. godine, u „Starom dvorcu“, uz prisustvo 56 članova Konferencije, kada je usvojen Statut i izabrano Predsedništvo kluba od 13 članova. U radnom Predsedništvu su bili, Cvija Petrović, Šefki Morina i Andrija Mumović kao predsedavajući. Za predsednika je izabran inženjer rudarstva iz BFC-a, Stevan Vujić , a za potpredsednika, Dimitrije Vučetić. Za sekretara je izabran Stevan Ivanović-Bravac, a za blagajnika Velimir Jovičić-Pera. Pomenimo i ostale članove: Šefki Morina, Drago Štrbac, Milan Stanojević, Marinko Knežević, Novo Jokić, Đorđe Mladenović-Tišan,   dr Nebojša Aćimović, Živko Živanović i Andrija Mumović-Mume. Zapisničar na ovoj Konferenciji je bio Velimir Jovičić, a overivači zapisnika, Drago Stanojević  i  Zija Murina. (Ovaj dokument je sačuvan i može se pogledati na sajtu u rubrici, dokumenti kluba.)

Gosti na ovoj Konferenciji bili su,  Branko Dragić-Mujo, kao predstavnik Judo Saveza Vojvodine,  i predsednik SOFK-e Beočin, Fridrih Kovačić-Fricika, koji je tom prilikom pročitao saglasnost SOFK-e, da se judo klub „Cement“ može odvojiti od sportskog društva DTV „Partizan“, u samostalnu sportsku organizaciju.

Samostalni žiro račun je otvoren mesec dana kasnije,  30.06.1981. godine, u tadašnjoj Novosadskoj banci.

No, početci judoa u Beočinu sežu skoro dve decenije unazad. Prvu demonstraciju judoa održao je Svetozar Mihajlović-Draža, u sali doma kulture u Beočin-selu, 1960. godine, ali se judo tada nije „primio“ u ovoj, tada izrazito „fudbalskoj“ sredini, jer nije bilo trenera, pa „Draži“ ne možemo pripisati ulogu rodonačelnika.

Iako mnogi misle da je rodonačelnik judoa u Beočinu, sadašnji trener, Andrija Mumović, to nije tačno, jer je tu ulogu zaslužio Vaskrsije Popović, koji je, početkom sedamdesetih godina prošlog veka, osnovao judo sekciju, pri osnovnoj školi „Jovan Grčić-Milenko“, u kojoj je radio kao nastavnik srpsko-hrvatskog jezika. Na žalost, nakon nekoliko godina postojanja, sekcija se ugasila a nastavnik Popović se otselio iz Beočina. Ipak za tih nekoliko godina trener Popović je uspeo zainteresovati tridesetak mladih Beočinaca za ovaj borilački sport, među kojima su Vlada Domazetovski, Novo Jokić, Zoran Štrbac, Ivan Šipoš, Miroslav Kukić, Predrag Komljenović-Komša, i drugi. Nakon gašenja sekcije neki od pomenutih dečaka su otišli da treniraju u novosadsku „Slaviju“, ali je to sve kratko trajalo, jer je došla zima, a trebalo je putovati iz Beočina i u srednju školu i na treninge. Sve je mirisalo na kraj judo sporta u ovoj sredini ali…

Nakon četvorogodišnjeg školovanja, i završetka Srednje škole za unutrašnje poslove, u Sremskoj Kamenici, 1975. godine, u Beočin se vratio Andrija Mumović, i nastavio sa „edukacijom“ iz borilačkih veština, svoje drugove iz detinjstva, Jovana Jovića-Tarzana, Đorđa Mandića-Zagora, Predraga Komljenovića-Deltu 99, i Helenu Hipik-Uranelu. Bio je tu i Toma Perica i još neki drugari sa „livade“.

Na rasturenom plastu sena, na livadi, kod jablanova (ispod sadašnje devijacije puta), Mume  je vežbao ovu malu družinu, u veštinama jiu-jitsu i judoa, koje je naučio u milicijskoj školi, iz koje im je doneo i prva kimona. Naime, dok je još bio u školi, Mumović bi dolazio kući, u Beočin, na vikende, i drugovima pokazivao naučene padove i tehnike, koje su oni vežbali do idućeg vikenda, kada bi Mumović ponovo dolazio i proveravao kako su savladali „gradivo“, a potom pokazivao nove tehnike. Ako ovo nemožemo nazvati počecima judo kluba „Cement“, onda su ovo sigurno  bili  trenerski  počeci  Andrije Mumovića.

Nakon gašenja judo sekcije škole, od 1975-1978. godine osećala se neka „praznina“ u Beočinskom sportu, pa je Mume, nakon povratka sa Savezne omladinske radne akcije „Palić 78“, gde je bio komandant beočinske brigade, „Dimitrije Lazarov-Raša“, zasukao rukave, i odlučio da sa drugovima osnuje pravi judo klub. U to vreme, to baš i nije bio lak posao, jer je iz SOFK-e dobio preporuku da se prvo krene u sastavu DTV „Partizan“, pa ako se klub „primi“ i omasovi, može se odvojiti u samostalni klub. Postojala su dva predloga za ime kluba. Naziv pomenute Omladinske brigade, i ime „Cement“, kako su se zvali skoro svi sportski klubovi u Beočinu, obzirom da ih je dotirala Beočinska fabrika cementa. („Sponzorisanje“ tada nije bio odomaćen izraz, obzirom na društveno uređenje Jugoslavije.) Preovladalo je ime „CEMENT“, verovatno iz finansijskih razloga, pa je i ta dilema bila rešena. Da bi bili pravi pravcati klub trebalo je nabaviti i „tatami“. Uz pomoć BFC-a i Sekretarijata za Narodnu odbranu Opštine Beočin, i ovaj problem je rešen tako da je šest školskih gimnastičkih strunjača, na kojima se u početku treniralo,  zamenjeno sa 100 kvadrata pravih judo strunjača, marke „Sport“. Ovaj, svojevrsni , „pripravnički“ staž, u sportskom društvu DTV „Partizan“-Beočin,  trajao je  tri godine, kada je Mume „isposlovao“ saglasnost SOFK-e, da se judo klub može odvojiti u samostalan klub. Aduti u rukama su mu bili velika masovnost (na treninzima je bilo i po 120 članova, svih uzrasta) ali i sve bolji sportski rezultati i medalje koje su takmičari donosili u klub, sa „zone“ Srem, i sa pokrajinskih takmičenja.

Prvu medalju u klub, donela je MAGBULJA DEMIROVIĆ osvojivši 3. mesto na seniorskom prvenstvu Vojvodine 1979. godine. Potom slede još dve bronzane medalje, u konkurenciji pionira, koje su osvojili, Dragan Andrić i Mladenović Dragoslav-Tišan, i tako dalje…

Prvi prvak Srema postao je IVANOVIĆ MILAN-MIŠA, 02.11.1980. godine u Rumi, u konkurenciji pionira, a nakon njega to je bio sve prisutniji rezultat u našem klubu. Potsetićemo čitaoce da je u to vreme „zonu“ Srem sačinjavalo još tri kluba, i to svi Saveznog ranga. „Sloven“ iz Rume „Tehnolog“ iz Sremske Mitrovice i „Mladi milicionar“ iz Sremske Kamenice, pa nam nije bilo lako osvojiti prvo mesto u Sremu, u bilo kojoj konkurenciji. Ali upornim radom dočekali smo da 1988. godine, od mogućih 7, naši juniori osvoje 6 prvih mesta na zoni „Srem“. To je pošlo za rukom i našim seniorima, 13.03.1991. godine.

PRVU EKIPNU POBEDU klub postiže 29.03.1980. godine protiv „Lokomotive“ iz Vršca, u okviru kvalifikacija za ulazak u Vojvođansku ligu, rezultatom 8:6 (40:30), a to je i prvo zvanično klupsko takmičenje održano u Beočinu. Pomenimo da su tu pobedu izvojevali: MORINA ŠEFKI, MILANOVIĆ DRAGAN, MURINA SELVER, ŠTRBAC ZORAN, MUMOVIĆ ANDRIJA, BARIĆ TOMA I BUDIMIR MILAN. Nažalost, poraz od bečejske „Mladosti“ nam je odložio  radost ulaska u Vojvođansku ligu, za naredne 3 godine. Iako je klub postojao tek par godina, pored orjentacije za rad sa najmlađim članovima kluba, strategija kluba je bila da se izbori status Vojvođanskog ligaša, kako bi se lakše rešavali finansijski problemi u klubu, preko SOFK-e i BFC-a.

Na izbornom turniru, za sastav juniorske reprezentacije Jugoslavije za Balkanski šampionat u Rumuniji koji je održan 20.02.1982. godine, na Paliću, MORINA ŠEFKI zastaje na pretposlednjoj stepenici juniorske reprezentacije Jugoslavije.  U kategoriji do 60 kg, poražen je u finalu od Pungaršeka iz Slovenije koji je tako otišao na ovaj šampionat, a Šefkija ostao da čeka drugu priliku za reprezentativni kimono.

Za utehu, Šefkija već sutra dan, donosi klubu prvu seniorsku, mušku, medalju, osvojivši 3. mesto na prvenstvu Vojvodine.

Prvu zlatnu medalju sa Saveznog turnira (KUP „13. maja“ u Novom Sadu) donosi LUKIĆ BRACA, 30.05.1982. godine i najavljuje svoj raskošni talenat za ovu veštinu. Nažalost nema strpljenja da istraje, i vremenom se „gubi“, kao i mnogi drugi talenti u sportu.

Dugo priželjkivani plasman u Vojvođansku ligu klub ostvaruje na Paliću, 18.06.1983. godine, pobedom nad domaćim „Spartakom“ iz Subotice, tesnim rezultatom 7:7 (30:23). Ovu istorijsku pobedu izvojevala je ekipa „Cementa“ u sastavu: do 60 kg, MORINA ŠEFKI, do 65 kg, DULIĆ ĐURAĐ, do 71 kg, DRMAKU AGIM, do 78 kg, KUSIĆ JOVO, do 86 kg, MUMOVIĆ ANDRIJA,  do 95 kg, MEDVEDEV IVAN i preko 95 kg, BARIĆ TOMA.

Od tada, rad u klubu dobija novu dimenziju i kvalitet, tako da se do 1994. godine uspešno takmičimo u ovom rangu.

Dana, 25.12.1983. godine  prvi prvak Vojvodine, postaje ČOBANOVIĆ DRAGAN, u konkurenciji pionira, a iduće godine u klupskom finalu sa Velemirov Brankom- „Bricom“, Čoba, ponavlja taj uspeh.

Kada smo kod prvaka, zabeležimo da je 09.06.1984. godine JAŠARAJ DŽEVAD, osvojio prvu zlatnu medalju na Školskoj olimpijadi Vojvodine, i to opet na Paliću. Palić nam je taličan, zar ne?

Stalno prisustvo naših pionira u vrhu vojvođanskog kvaliteta dobija i svoju zvaničnu formu na ekipnom turniru u Kikindi, 25.05.1984. godine. Pobedom nad domaćinom osvajamo 3. mesto iza „Partizan HINS“-a i „Slovena“ iz Rume. Ovaj uspeh potom redovno ponavljamo više puta do danas.

Vratimo se prvacima.

Prvi prvak Države postao  je DRMAKU FERUZ, 14.06.1986. godine u Trebinju, u konkurenciji pionira,  Nakon njega to postižu Čavdarević Stevan 1987, te Velemirov Branko i Čobanović Dragan, 1988. godine, a nakon njih još mnogi, sve do broja 81.

Prvi majstor judoa u našem klubu, postao je kapiten, MORINA ŠEFKI, 21.12.1985. godine. Potom dolaze Simić Predrag,  Murina Faik i ostali,  sve do današnjeg broja 46.

Prve internacionalne medalje u klub donose MORINA ŠEFKI i SIMIĆ PREDRAG, sa Međunarodnog KUP-a Jugoslavije, održanog u Novom Sadu. Obe su bronzane ali nas najavljuju u seniorsku konkurenciju.

Kada smo kod kapitena, Šefkije, zabeležimo da nam je on prvi takmičar koji je nastupio u Prvoj Saveznoj ligi, 11.10.1986. godine, doduše u sastavu „Slovena“ iz Rume, kome smo ga pozajmili. Naredne dve godine ga pozajmljujemo JK „Dinamo“ iz Pančeva, da bi nam utabao stazu za Prvu ligu. Ulogu izvidnice je odlično obavio.

Iste te 1986. godine, 17. decembra, u klub stiže jedan od najdražih trofeja. Pehar za 1. mesto na juniorskom KUP-u Vojvodine, izboren u oštroj konkurenciji novosadskih prvoligaša, „Studenta“ i „Slavije“. Kao predstavnici Vojvodine nastupamo na KUP-u Jugoslavije „Bratstvo-jedinstvo“, ali voljom žreba, nailazimo na apsolutnog favorita, „Rekord-Rakovicu“ iz Beograda, i oni nam odlažu slavlje, za dve godine.

20.06.1987. godine beležimo i prvi izlazak u inostranstvo, i odmah uspeh. Mlađani, KEZUNOVIĆ  ŽARKO, se odlično bori na Internacionalnom turniru u Segedinu/Mađarska, i osvaja 1. mesto, i zlatnu medalju, u kategoriji pionira.

Istog leta, u istoj zemlji, ali u konkurenciji seniora, MORINA ŠEFKI, stiže do bronzane medalje na Internacionalnom turniru u Kečkemetu.

U jesen 1987. godine naši juniori, SIMIĆ PREDRAG, SAMARDŽIĆ DRAGAN, IBRAHIMI SEVERDŽAN I KALABIĆ GORAN, osvajaju zlatne medalje na prvenstvu Vojvodine i najavljuju da stasava jedna generacija koja će, verovatno, narednu deceniju, nositi klub na svojim plećima. Mesec dana nakon toga Simić i Ibrahimi , osvajaju bronzane medalje na juniorskom prvenstvu Jugoslavije, i na sebe skreću pažnju Saveznog selektora, Srećka Mrvaljevića. Slede njegovi pozivi u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije i prvi reprezentativni nastupi na turniru u Budimpešti/Mađarska.

Naizad i društveno priznanje!

Povodom dana oslobođenja grada, 16. oktobra 1987. godine klub dobija „Oktobarsku nagradu“ Beočina. Sreći nema kraja ali pada i obećanje. Bićemo još bolji! Novi  entuzijazam svih nas u klubu, visok motiv i adekvatan kvalitet takmičara, proriču lepu budućnost.

Na prvenstvu Balkana za juniore u Atini/Grčka, 19.03.1988. godine, u sastavu reprezentacije Jugoslavije, naš IBRAHIMI SEVERDŽAN, u kategoriji do 95 kg, osvaja bronzanu medalju. To je prva Balkanska medalja u Beočinu. Ko je to do juče mogao sanjati?

Prvi „Savezni“ trofej osvajaju naši juniori, na KUP-u Jugoslavije, u Sarajevu, 08.12.1988. godine plasmanom na 3. mesto. Ekipa je nastupala u sastavu: do 60 kg, MURINA AJDIN,  do 65 kg, JAŠARAJ DŽEVAD, do 71 kg, MILIVOJEVIĆ PREDRAG, do 78 kg, KARAMANI SAĆIP, do 86 kg, ČOVIĆ MILORAD, do 95 kg, MILINKOVIĆ MITAR i preko 95 kg, IBRAHIMI SEVERDŽAN. Pobedili smo sa 4:2 (21:12) zagrebačku „Mladost“ koja je prethodne godine osvojila ovaj KUP.

Iste te 1988. godine prva seniorska ekipa je završila Vojvođansku ligu na 3. mestu i najavila da stasava trofejna generacija 1967-1969. godište, koja će kasnije uvesti klub u  Prvu judo ligu Jugoslavije. Ova generacija zaslužuje da ih pomenemo poimenično: Simić Predrag, Murina Faik, Kalabić Goran, Blagojević Željko,  Andrić Dragan, Ivanović Milan, Tomić Gojko, Svirčević Jovan, Andrić Slobodan, Purković Goran, Mladenović Dragoslav, Stamenić Siniša, Karamani Saćip, Murina Ajdin, Samardžić Dragan, Ibrahimi Severdžan, Jašaraj Dževad, Sapi Nehat, Mladenović Toma, Murina Safet…

KUP JUGOSLAVIJE za juniore konačno je u našim vitrinama. Dana, 24.12.1989. godine, u Novom Sadu, ekipa „Cementa“ u sastavu: do 60 kg, Ajdin Morina, do 65 kg nismo imali takmičara, do 71 kg, Bojan Janković, do 78 kg, Žarko Kezunović, do 86 kg, Milorad Čović, do 95 kg, Mitar Milinković i preko 95 kg, Severdžan Ibrahimi, savladala je u finalu, nećete verovati, „Rekord-Rakovicu“!?  Rekord je tada u postavi imao pet juniorskih prvaka Jugoslavije, a Milan Dragić-Gić, je te godine bio i seniorski prvak države. Kako je izvojevana ta istorijska pobeda zna samo trener Andrija Mumović, koji je jedini u klubu verovao da se može osvojiti ovaj trofej. Nagomilani adrenalin u sebi, on je uspeo, toga dana, preneti na takmičare, i lucidnim vođenjem i sastavom ekipe, stići na tron. „Džoker“ u njegovoj ekipi  bio je mlađani, Žarko Kezunović, (kadet, rođen 1973. godine) koji je ubačen u postavu, sa specijalnim zadatkom da „razdrma“ ekipu i dobro namuči protivničkog takmičara, kako bi Čoviću, Milinkoviću i Ibrahimiju, stvorio šansu za pobedu. On ne samo da je razdrmao našu ekipu, nego je „razdrmao“ i Ivanovića kojeg je na kraju i pobedio, što je bio šok za ekipu „Rekorda“, od kojeg se nije uspeo oporaviti do kraja meča. Nakon njega pobedio je i Milorad Čović-Čova i tako stvorio šansu mladom Mitru Milinkoviću-Cukiju, da reši meč pre kraja, jer nam je u kategoriji do 60 kg.  Ajdin Murina doneo 2 boda. Milinković šansu nije propustio i iponom, na tehniku, „ura-nage“, je savladao „Gića“ i doneo konačan trijumf našoj ekipi. Dok je Ibrahimi  sa Popovićem „odrađivao“ svoju super tešku kategoriju, vrtelo se slavljeničko kolo „Cementaša“ u judo sali na SPENSU. Zanimljivo je reći da je tadašnja Prva liga imala 16 klubova, a da je „Cement“ osvojio ovaj juniorski KUP kao Vojvođanskoligaš?!

Pobedom nad Dragićem, Milinković je najavio jednu uspešnu sportsku karijeru, koja je trajala deceniju ipo. Već 1990. godine postao je prvak Jugoslavije u kategoriji preko 95 kg, u konkurenciji juniora, što mu je omogućilo da, u novembru mesecu, nastupi na Evropskom prvenstvu u Ankari, gde osvaja bronzanu medalju, koja je i  prva evropska medalja u klubu. Naredne, 1991. godine on popravlja ovaj uspeh, i na Evropskom prvenstvu za juniore u Finskom gradu Pieksamakiju  osvaja srebrnu medalju. U finalu je poražen od ruskog reprezentativca Bereznjickog, koji je već bio i seniorski prvak Evrope, u super teškoj kategoriji.

Ova, 1991. godina za Milinkovića je bila trofejna. Na seniorskom prvenstvu Evrope u Pragu, koje je održano od 15-19.  maja 1991. godine, načinio je prvorazredno iznenađenje pobedivši Britanca, Gordona, nosioca srebrnih medalja sa olimpijade i Svetskog prvenstva. Ovo mu daje krila i nastavlja sa dobrim borbama pa stiže do borbe za medalju. Na žalost ovu borbu gubi,  i osvaja „samo“ 5. mesto. Iste godine na „A“ turniru, takođe u Pragu, koji se bodovao za Olimpijsku normu, osvaja bronzanu medalju. I u Atini, na Mediteranskim igrama, 1991. godine, takođe stiže do bronzane medalje čime definitivno osvaja srca tadašnjih judo poslenika u Savezu Jugoslavije, i potvrđuje procenu svog trenera Mumovića, da se radi o prvorazrednom talentu za borbu. Na Svetskom prvenstvu u Barseloni 1991. godine Milinkoviću se, u reprezentaciji Jugoslavije, pridružio i stariji klupski kolega, Šefki Morina, koji je te, 1991. godine, na poslednjem prvenstvu velike Jugoslavije, u Novom Sadu, postao prvi  seniorski prvak države u našem klubu. Nastupao je u kategoriji do 60 kg. Na pomenutom prvenstvu Sveta Šele nije ostvario plasman, ali Milinković jeste. Da je bilo sportske pravde on bi danas bio nosilac svetske medalje. Situacija na tatamiju je bila sledeća. Milinković je na početku borbe poveo sa yukoom, protiv francuskog reprezentativca, Matonena, koji je na šampionat došao sa titulom studentskog prvaka Sveta. Ovaj meč je ličio na borbu „Davida i Golijata“ jer je Matonen imao 178  a Milinković samo 98 kg. Milinković je bio već dosta iskusan borac i borbu je mudro vodio  sve do 40 sekundi do kraja. Tada na scenu stupaju sudije, ili bolje reći sudijinica, sa Novog Zelanda, koja zaredom dosuđuje tri kazne samo Milinkoviću i izjednačuje meč na 5:5. (tada je postojao muline, shido i chui). Analizom video snimka ove borbe, uverili smo se da su sve tri kazne Milinkoviću dosuđene tendenciozno, jer Matonen nije bio ništa aktivniji od našeg borca. Pošto nije bilo produžetaka (golden scorea) sudije su sa 2:1, na „hantai“, dodelile pobedu Matonenu, koji je tako otišao u borbu za bronzanu medalju a Milinković ostao na 7-oj poziciji. Belgijski reprezentativac, Van Berneveld je u polufinalu povredio vrat tako da ga je Matonen lako pobedio i osvojio bronzanu medalju, koja je trebala visiti oko „Cukijevog“ vrata.

Za utehu, pomenutim rezultatima u 1991. godini, Milinković je osvojio Olimpijsku normu za Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine, i to je bilo prvo učešće takmičara iz našeg kluba na Olimpijskim igrama.

Dana, 12. aprila 1992. godine, nakon završetka Vojvođanske lige ostvaren je i plasman u Prvu judo ligu Jugoslavije. Ekipa u sastavu, do 60 kg, Dalibor Ivković-Dača, do 66 kg, Siniša Stamenić-Pidža, do 71 kg, Predrag Simić-Pican, do 78 kg, Josip Piljić-Džekson, do 86 kg, Saćip Karamani-Kara, do 95 kg, Jovica Tasić-Taske i preko 95 kg, Mitar Milinković-Cuki. Na žalost, zbog nesuglasica sa politikom vođenja lige od strane JSS, tj. Direktora Saveza, Vuka Rašovića, te godine iz lige je istupilo 10 prvoligaških ekipa, kojima smo se i mi priklonili, pre nego što smo i nastupili u toj ligi. Vuk je održao ligu sa 6 učesnika a „opozicione“ klubove, kako nas je nazvao, je narednih par godina puštao „na kašičicu“ da se vratimo u Prvu ligu, naravno kroz kvalifikacije.

Na kvalifikacijama za popunu lige 28.05.1994. godine „Cement“ je izborio ponovni ulazak u Prvu ligu pobedivši toga dana dva puta ekipu „Milicionara“ rezultatima 4:2 (40:15) i 5:2 (37:15). Ekipa je nastupala u sastavu: Dalibor Ivković, Šefki Morina, Predrag Simić, Dragan Todorić, Milorad Niškanović, Saćip Karamani i Mitar Milinković. (pojedinačni rezultati se mogu pogledati na sajtu, u rubrici „naše velike pobede“).

Pomenimo i trofejnu generaciju 1970-1972. godišta, (Bašić Milan i Dragan, Šušnjar Ivan, Mumović Svetozar i Nenad, Mitar Milinković, Dragan Čobanović, Stevan Čavdarević, Branko Velimirov, Miroslav Mihajlović, Vasko Trajanovski, Dejan Drobnjak…) koja je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina „nosila“ klub na svojim plećima i postizala visoke sportske rezultate, koji su klubu omogućili dobar status, ne samo u Opštini Beočin, već i na pokrajinskom i Saveznom nivou.

Nedugo posle, ovoj generaciji su se priključila i dva naša „rasna“ borca, Dalibor Ivković-Dača i Dražen Prolić-Tolja, rođeni 1975. godine. Oni su stigli i do reprezentativnih kimona i dugo godina bili „ploče“ u klupskoj ekipi. „Dača“ je stigao i do titula pionirskog, kadetskog i juniorskog prvaka Države, što mu je omogućilo učešće i na juniorskom Šampionatu Evrope u Španiji, gde je stigao do 9. mesta. „Tolja“ je dva puta bio seniorski vicešampion Države, 1999. i 2000. godine, a nastupao je i na Balkanskom Šampionatu u Sarajevu 2002. godine, gde je stigao do 5. mesta.

Drmaku Feruz, rođen 1976. godine priključio se ovoj generaciji, a u klupskoj istoriji će ostati zabeležen kao prvi osvajač titule prvaka Države za naš klub 1986. godine u Trebinju u kategoriji pionira.

Milinković će ponoviti normu i za Olimpijske igre u Atlanti 1996. godine, ali na žalost, ni na njima neće napraviti bolji plasman od samog učešća. Nije pomoglo ni to što su mu, iz Beočina, u pomoć u Atlantu potegli treneri, Slavko Obadov i Andrija Mumović. Oni su samo  bili na tribinama a sekundirao mu je tadašnji savezni selektor, dr Ćirković-Ćiz, koji je vodio još jednog našeg reprezentativca, Duju Radulovića, iz nikšićkog „Akademika“. Zašto je tako odlučio zna samo on? Milinković je u prvom kolu poražen od evropskog šampiona Čoša iz Mađarske, kojeg je pre toga dva puta pobeđivao.

Kada smo kod pobeda nad šampionima moramo reći da su one bile „Cukijeva“ specijalnost. U svojoj sportskoj karijeri je pobedio 11 prvaka Evrope i Sveta, ali nikada na jednom mestu, da bi i on postao šampion. Naprimer, na Prvenstvu Sveta u Tokiju 1995. godine, u prvom kolu je deklasirao poljskog šampiona Kubackog, koji je tada bio aktuelni prvak Evrope i Sveta, u super teškoj kategoriji. Pošto je mesec dana ranije, na Univerzijadi, u japanskom gradu Fukuoki, osvojio srebrnu medalju, očekivao se njegov juriš na medalju, no on je, u drugom kolu, poražen od anonimnog borca iz Moldavije, i tako završio nastup na ovom šampionatu. Izgleda da čoveka nisu inspirisale „male“ borbe, jer je bio borac „sa dva srca“, a drugo mu se budilo samo protiv šampiona. Ni posvećenost treningu mu nije bila jača strana pa je tako ostao bez „velike“ medalje, ako izuzmemo srebro sa Univerzijade, koje mu na žalost nije donelo nacionalnu penziju.

No, ima i jedna zanimljivost sa pomenute Olimpijadi u Atlanti. Bugarski reprezentativac, Ivan Netov, nije imao svog trenera, pa je zamolio našeg trenera, Andriju Mumovića, da mu pomaže i sekundira pored strunjače, što je naš trener naravno prihvatio. Sa Radulovićevom akreditacijom oko vrata vodio je Netova u 6 borbi od kojih je ovaj dobio 4 i osvojio, odlično, 7-mo mesto.

U znak zahvalnosti, Netov je obećao Mumoviću da će te, 1996. Godine, raditi Prvu ligu za „Cement“, što je i učinio. „Cement“ je tada imao odličnu ekipu i falio mu je jedan borac, da bi ušao u Play-off, i  pomerio se sa 5-og mesta u ligi, koje je osvojio prethodne godine. (tada su za ekipu mogla raditi dva stranca). Sa dva „olimpijca“ u postavi i ostalim beočinskim borcima plan je ostvaren. Ušli smo u Play-off, pobedivši sve beogradske ekipe koje su sa nama izborile ulazak u  Play-off. („Milicionar“, „Partizan“ i „Rekord“). Zadnje kolo lige smo radili u Novom Sadu, protiv „Slavije“ i „Partizana“ iz Kikinde, i trebala su nam samo 2 boda da potvrdimo konačan plasman u Play-off, gde bi polufinale radili sa „Milicionarom“. Kažemo „radili“ jer se to nije desilo!? Tadašnji direktor JSS, Vuk Rašović, je odlučio da „spreči“ taj meč tako što je suspendovao „Cement“ i izbacio ga iz Prve lige, zbog navodno „lažiranog“ našeg zadnjeg meča u ligi, protiv kikindskog „Partizana“. Situacija je bila sledeća. U prvom meču, mi smo se sastali sa ljutim sportskim rivalom „Slavijom“ iz Novog Sada, koju smo potukli, na njenom tatamiju, do nogu, rezultatom 13:1 (55:0), što nam je bilo dovoljno za plasman u Play-off. Ali ostao je još jedan meč protiv kikinđana, koji su, bez obzira na ishod tog meča, već bili ispali iz lige. U slučaju pobede i nad njima, u Play-off-u bi se išlo na beogradski „Partizan“, a u slučaju poraza, na „Milicionar“, koji nam je više „ležao“ po postavi, jer je naš „Cuki“ anulirao njihovo pojačanje,  rumunskog šampiona, Predivaru. Trener Mumović, na tribini, pre sastavljanja postave, čita propozicije Prve lige i nalazi rešenje. Protiv kikinđana izvesti 4 borca na tatami. Svi su iznenađeni a najviše trener Kikinđana Dragoslav Kenjalo, kojem ništa nije bilo jasno, jer Mumović ovo nikome nije nagovestio. Ni delegatu takmičenja, Milunu Deliću-Deči, nije ništa jasno, ali uredno popunjava listu za vođenje meča, jer je mnogo puta i pre, i posle, ovog meča, izvođeno na tatami, po 4 borca u ekipi. Kikinđani jedva pobeđuju sa 4:3, ali i sa tim rezultatom ispadaju iz lige, a „Cement“, u Play-off-u, ide na „Milicionar“. Tačnije „mislio“ je da ide na „Milicionar“, jer tako nije mislio i Vuk Rašović. Kada su u ponedeljak stigli svi izveštaji delegata u kancelariju JSJ, i kada je bilo poznato ko će na koga u Play-off-u, Rašoviću se nije svideo „potez“ Mumovića sa 4 borca u ekipi, pa je odlučio da drakonski kazni „Cement“,  kaznom br. 1 iz propozicija, što je podrazumevalo izbacivanje iz Play-off-a i Prve judo Lige Jugoslavije. Pošto niko iz JSJ nije zatražio nikakvu izjavu od trenera Mumovića, ili bilo kog iz našeg kluba, „Cement“ ulaže žalbu, jer nije zasedao ni Upravni odbor JSJ. Pošto je Play-off bio već sledeće subote, ostalo je malo vremena za pravi žalbeni postupak, a nije se imalo ni kome žaliti, jer je Vuk tada bio gospodar svih odluka u JSJ. On je, telefonskim putem, isposlovao kakvu takvu većinu glasova svih članova Upravnog odbora ali ni to nije išlo glatko. Član UO iz Niškog JUAK- Železničara, Neša Mladenović, je ujutru poslao faks u JSJ, da nije saglasan sa suspenzijom, jer je „Cement“ uradio sve u skladu sa propozicijama, pa je morao, posle telefonskog razgovora sa Rašovićem, promeniti svoju odluku i poslati novi faks sa „svojom“ saglasnošću. Da bi zadovoljio formu, Vuk je na Play-off pozvao petoplasirani nikšićki „Akademik“, koji se, naravno, nije pojavio u Beogradu, zbog navodnih problema u saobraćaju. Bilo kako bilo, „Milicionar“ je bez polufinalne borbe, otišao direktno u finale, gde je čekao pobednika iz meča „Partizan“-„Rekord“. U finale je prošao takođe „opozicioni klub“, „Rekord“ i tu uspeo pobediti, na jedvite jade. Sudijskim ujdurmama, meč je završen nerešeno, pa su se vukle tri kategorije, kako bi se dobio pobednik Play-off-a. Na tribinama je bio i tadašnji predsednik Jugoslavije, Zoran Lilić, koji je pozvao Vuka Rašovića, i oštrim glasom, od njega zatražio da „pusti“ da se momci bore, i neka pobedi bolji tim. Nakon 1:1 u prve dve borbe odlučivo je Labus Siniša protiv Predivare. Ogromna većina gledališta se opredelila da navija za „Rekord“, što je Labusa ponelo, i bacio je Predivaru na ipon, tehnikom „uchi-mata“. I mi smo, sa klupskom zastavom „na pola koplja“ navijali za „Rekord“, a u „Šumice“ smo došli spremni da uskočimo u Play-off, ukoliko se Vuk predomisli. Na našu žalost, nije se predomislio i možda nam uskratio titulu za koju smo bili i spremni i zreli. Predomislio se tek nakon završetka takmičenja, kada je, pritisnut novinarskim pitanjima i člancima u novinama, ali i činjenicom da je rezultat Play-off-a nepovratan, promenio odluku i vratio „Cement“ u Prvu ligu,  ali za iduću sezonu.

No ni funkcioneri „Milicionara“ nisu sedeli skrštenih ruku. Iskoristili su ovu Vukovu  ršomonijadu sa nama i zavrbovali našeg takmičara Mitra Milinkovića, da pređe u njihov klub, što je on i učinio u januaru 1997. godine, kada je od nas  zatražio ispisnicu. Uz obeštećenje od 2500 DM, prešao u beogradski „Milicionar“, gde je ostao do polovine 2000. godine. Iako nije bio član našeg kluba, mi smo ga pomno pratili, kao svoje „dete“, nebi li napravio još jednu olimpijsku normu za Olimpijadu u „Sidneju“ 2000. godine. Na žalost u „Milicionaru“ mu nisu „cvetale ruže“  pa mu ovaj“ izlet“ u prestonicu nije  doneo bolje sportske rezultate, nego dok je bio član „Cementa“, pa  je u septembru 2000. godine zatražio da se vrati u naš klub.  Za otkup 4 meseca njegovog ugovora   morali smo platiti 4000 tadašnjih nemačkih maraka. „Cuki“ više nije bio ni prvak države, a od olimpijske norme nije bilo ni traga.

Milinković se kod nas zadržao narednih 5 godina, kada je iznenada zatražio ispisnicu, i to bez obeštećenja, da bi prešao u novosadsku „Slaviju“. Njegovoj želji smo udovoljili i on je sada član „Slavije“. Žao nam je što sportsku karijeru nije završio u svom matičnom klubu, kao i svi veliki sportisti, ali on je tako odlučio…

No, „koga nema bez njega se može“, kaže narodna poslovica. Posle „Cukija“ došli su novi „klinci“ koji su nastavili da pišu „Cementovu“ istoriju. Porasle su Šefkijine „amazonke“ iz Čerevićke sekcije koja je osnovana 1995. godine. Lidija Grujović, Tijana Mandić i Tamara Šešević, su najbolji izdanci ove sekcije, uz Vladimira Grujovića. Članovi „Čerevićke“ sekcije, su nakon nekoliko godina, zbog skromnih uslova za rad, prešli da treniraju u Beočin. Lidija, Tijana i Tamara su već 1998. godine postale pionirske prvakinje Balkana a to će ponavljati duži niz godina u svim uzrasnim kategorijama.

Na žalost, samo je Tamara stigla do seniorskih rezultata, međunarodnog ranga. Sem što je 4 puta bila seniorska prvakinja države, bila je i  dva puta seniorska prvakinja Balkana, a 2005. godine osvojila je i bronzanu medalju na Mediteranskim igrama u Španskoj Almeriji. Pošto je još bila juniorka, te godine smo je projektovali za juniorsku evropsku medalju, ako ne i šampionku Evrope, ali je ona odabrala porodični život sa Perom Kovačevićem, izabranikom svoga srca. U tom, rekli bi, preranom braku,  dobili su ćerku i sina, a Tamara je završila sportsku, bolje reći reprezentativnu karijeru. U tih 6 godina dva puta se vraćala na tatami i osvajala državna prvenstva, ali u sebi nije našla snage da se posveti judou i da se potpuno „ostvari“ kao sportista. Lidija se posvetila studijama fizioterapije a Tijana studijama fizičke kulture i sudijskom pozivu. Nadamo se da će bar kao sudija stići na evropska i Svetska seniorska prvenstva, kad već nije kao takmičarka…

Maja, Nada, Stoja, Kristina, i mnogi drugi iz Čerevićke sekcije,nisu potrajali do seniorskih dana. U maju 1995. godine izgubili smo Tomislava Kinajza, koji se u 19-oj godini utopio u Dunavu. On je prethodne godine bio juniorski prvak Vojvodine u kategoriji do 81 kg i mnogo obećavao. Od te družine ostao je samo Vladimir Grujović, da nas podseća na raskošan talenat ove generacije, kojoj je trener Šele, posvetio dobar deo svog trenerskog opusa.

Na žalost pre ove generacije nastupila je „neprirodna“ praznina. Godine 1992.  Nikola Petričević, tadašnji direktor Osnovne Škole „Jovan Grčić Milenko“,  u kojoj smo trenirali, odlučio je da malo „zaradi“ na nama. Naime on je jednoga dana pozvao u kancelariju našeg trenera Mumovića, i od njega tražio da se plaćaju termini korišćenja školske sale. Pošto to klupski budžet  nije dozvoljavao, a i svi članovui kluba su bili đaci ove škole, Mumović nije prihvatio ove uslove, pa je Petričević jednostavno zaključao salu. Izlaz smo  pronašli u prostorijama „biblioteke“ u „Starom dvorcu“, koji je već tada bio napušten i podsećao na dvorce „strave i užasa“. Bez vode, toaleta i struje, uslovi za trenažni rad su se pogoršali do te mere da su svi roditelji ispisali svoju decu, a ostali su samo najuporniji članovi prve ekipe. Skoro celu godinu smo vežbali „na mesečini“ dok Mume nije isposlovao, kod tadašnjeg direktora „cementare“ da nam sa pokretne trake, koja je prolazila pored dvorca, prebaci jedan električni kabel. Sem svetla, kasnije smo instalirali i jedan kalolifer pa smo se i ogrejali. Pre toga smo trenirali u kimonima preko kojih smo navlačili trenerke i perjane jakne. Pošto su strunjače bile „ledene“ mnogi su nosili i vunene čarape, dok se ne zagreju. Pomenimo da smo u ovim uslovima spremali „Cukija“ za osvajanje srebrne medalje na Univerzijadi u japanskoj Fukuoki. Posle ove medalje, direktor Petričević se smilovao, i mi smo se u septembru 1995. godine vratili u našu školsku salu, i nastavili gde smo stali pre 4 godine. Upisana je nova generacija pionira i osnovana sekcija u Čereviću, da bi se nadoknadio gubitak 4 generacije pionira.

Posle ove „čerevićke“ generacije, došla je Pepetova generacija na čijem čelu su kadetski prvaci Balkana,  Ninoslav Cmiljanić i Goran Prgonjić. Oni nastavljaju gde su prethodnici stali. Prgonjić je tri puta bio i juniorski prvak Srbije i dva puta juniorski prvak Balkana, i sada mu predstoji dokazivanje u seniorima. Priliku će imati već ove, 2011. godine, na Balkanskom šampionatu, koji se održava u Beočinu.

Njima dvojici su se  pridružili i  Aleksandar Cmiljanić-Cmiljke, Bogoljub Đurđević-Crni, Miroslav Janković-Miki, Vukašin Kukić-Vule, Stefan Tomović-Tomik, Ismet Murina, Jasmin Kajić, Damjan Vuković i drugi, koji sada ekipu „Cementa“ nose na svojim plećima. Ismet je najperspektivniji, jer je 2009. stigao do petog mesta u Evropi, za kadete, a dokle će „dobaciti“ u juniorima i seniorima, najviše zavisi od njega samog.

Dragana Biskupović je juniorska prvakinja Srbije i Balkana i nova je nada „Cementa“ i reprezentacije Srbije, u ženskoj konkurenciji. Nesporno da je talentovana, a dokle će ona stići, zavisi od mnogo faktora, ali najviše od nje same, njene porodice i njene posvećenosti judou, što smo već rekli i za Ismeta.  U ovom našem sportu samo najuporniji opstaju. Dokaz za to su i odustajanje, Dušice Dimić, Bojane Mumović, Jasmine Drmaku, Jelene Bašice i Valentine Bovđiš, koje su bile u postavi ženske ekipe „Cementa“, koja je osvojila bronzanu medalju na Ekipnom prvenstvu Srbije za žene, 02.12.2006. godine.

U pomoć ovoj generaciji stižu i kadeti, Eljez Diljaj, Stefan Simić i Borislav Adžić, koji imaju reprezentativne ambicije.

Za njima idu i novi Šeletovi „klinci“. Jedna sjajna generacija od 1999-og do 2002. godišta, koja čeka svoju rolu u ovom „filmu“. Marija Ivković i Vladimir Sapundžić su već prvaci Srbije.

Pomenimo i one koji nisu „ponikli“ u „Cementu“, ali su nam, u ove 33 godine, nesebično pomogli da opstanemo u ligaškim takmičenjima i ostvarimo svoje „istorijske“ pobede i rezultate. Neki su u klubu bili samo na pozajmicu, za jednu sezonu, a neki  su trajno prešlu u naš klub, i tu ostali do kraja svoje sportske karijere. Neki čak i deceniju ipo…

Ivan Medvedev, Jovo Kusić, Rodoljub Begović-Roćko, Dragan Milanović, Nikola Milićević, Radoman Durutović, Miroslav Milutinović-Miki, Goran Petković, Drago Glišić, Zoran Dražić, Vojin Pilipović, Đurađ Dulić, Stojan Amidžić, Milan Budimir, Tibor Šimonković, Jovica Tasić, Halas, Guljaš, Devenji, Svetozar Otić-Čvare,  Dragan Todorić-Toda, Igor Vorkapić-Vokri, Milorad Niškanović-Niš, Srđan Čelić, Igor Emini, Ivan Netov, Dragan Lazović, Đorđe Vukićević-Vuka,  Petar Mandarić, Marko Mijalković,  Đorđe Todić, Nikola Jauković, Nikola Lemić, Nenad Vukolić, Boško Ostojić i Strahinja Marković. Svi oni su nastupali za prvu ekipu „Cementa“,  koja se takmičila ili u Vojvođanskoj, ili u Prvoj ligi Jugoslavije, ili  u Super judo ligi  Srbije. Neki su dali više, a neki manje, ali su svi zaslužni što godinama istrajavamo na prvoligaškoj sceni.

Zanimljivo je da su nam za ove 33 godine iz kluba otišla samo dva takmičara. Žarko Kezunović u novosadsku  „Bezbednost“,  i Mitar Milinković-Cuki, u beogradski  „Milicionar“, odnosno u novosadsku „Slaviju“.

I mi smo pozajmljivali svoje takmičare kada su trebali pomagati prijateljskim klubovima u prvoj Jugoslovenskoj ligi ili u Kupu šampiona Evrope. Prva izvidnica nam je bio Šefki Morina, kojeg smo pozajmljivali  „Slovenu“  iz Rume, i pančevačkom „Dinamu“. Predrag Simić je pomagao „Želji“ iz Sarajeva a Mitar Milinković-Cuki, novosadskom „Partizanu“ i „JUAK-Železničaru“ iz Niša, dok su vojevali u KUP-u šampiona Evrope.

Uz izvinjenje svima onima koje nismo pomenuli, da ovaj deo  klupske „istorije“ završimo brojkama i statistikom, koja se može videti na našem Web sajtu, www.jkcement.rs, u rubrici „lična karta kluba“. Ipak pomenimo neke brojke. Dva učešća na Olimpijskim igrama, 7 učešća na Svetskim šampionatima, 33 učešća na šampionatima Evrope, Srebro sa Univerzijade, dve „mediteranske“ bronze, 45 učešća na Balkanskim šampionatima gde je osvojeno 20 zlatnih medalja, 81 prvak Države, dve bronze na ekipnom KUP-u Države za seniore,i dve bronze u najvišem rangu ekipnog takmičenja Države, ekipna juniorska KUP titula Jugoslavije, ekipna  titula prvaka Prve judo lige Srbije. Do 31.12.2010. godine ukupno je osvojeno 3825 medalja od kojih je 1170 zlatnih. Kroz trenažni proces u klubu do sada je prošlo 2860 članova a rodilo nam se 54-oro „klupske“ dece, što znači da ćemo trajati…

Klupska himna nam je Bajagina pema, „Moji su drugovi…“

Najuspešniji takmičar u istoriji kluba je Mitar Milinković, a najbolja takmičarka, Tamara šešević/Kovačević.

U klubu imamo jednog profesionalnog i tri trenera, volontera, kao i jednog aktivnog sudiju, Tijanu Mandić. Trenutno imamo preko 100 aktivnih takmičara.

Od otvaranja novog Sportskog centra, 16. oktobra, 2009. godine, imamo svoju judo salu, i vrhunske uslove za rad, ali i priliku da se ogledamo u organizaciji velikih prvenstava i šampionata. Prošle, 2010. godine smo organizovali prvenstvo Države za mlađe seniore (U-23) i Prvi „Trofej Beočina“ za pionire, koji će biti tradicionalan. Već za 5 dana, 24.09.2011. godine čeka nas najveći izazov. Organizacija Balkanskog šampionata za seniore. Predsednik organizacionog odbora je predsednik Opštine, mr Bogdan Cvejić a sportski direktor, Andrija Mumović.

Tehnički deo organizacije će izneti predsednik tehničke komisije, Predrag Peruško, sa Janković Miroslavom, Bojanom Mumović, Draganom Vinkeševićem i još nekoliko „tehničara“ u timu.

Poslove PR-a, odradiće Dejan Majstorović.

Generalni sponzor će biti Beočinska fabrika cementa, „Lafarge“, a šampionat će otvoriti ministarka sporta, Snežana Samardžić-Marković, i predsednik Olimpijskog komiteta Srbije, Vlade Divac.

Neka nam je sa srećom…

 

Beočin, 19.09.2011. godine

Hroničar kluba: Andrija Mumović-Mume